Home / Lifestyle / Pozitvna psihologija / Kako da mali postanu veliki?
Kako da mali postanu veliki?

Kako da mali postanu veliki?

Svi smo jednom bili mali. Mali ljudi sa velikim očekivanjima. Radoznali. Živahni (neki malo više).

Pa smo nepsretno pravili prve korake. Tu i tamo, dobro se razbili, pa se preventivno držali bilo kakvog oslonca i uporišta.

Izgovarali prve riječi. Falilo je slova, ali nije nedostajalo dobre volje. Sklapali rečenice. Nespretne, ali su nas činile veoma sretnima.

Istraživali sve, divili se svemu. Malim i najmanjim stvarima.

Pravili malo veće korake, išli u škole i sanjali malo veće snove.

Uvijek je tu sa nama i uz nas, bio netko. Oslonac, uporište, vodilja. Netko tko nas je naučio i kako da hodamo i kako da govorimo. I kako da ostvarimo svoje snove.

Kada smo završili sve škole (formalne i neformalne) krenuli smo u ostvarenje snova. I opet smo imali uporište i oslonac. Nekoga tko nam je pokazivao kako ćemo.

Nekoga tko nas je bodrio da se razvijamo i rastemo profesionalno. Šefa, mentora, trenera….titula je nevažna. Značaj je epskih razmjera.

I sad smo tu u nekoj fazi kada smo uglavnom, ostvarili većinu profesionalnih snova. Možda i nismo, ali već stojimo čvrsto na nogama i samostalno idemo u nove pobjede. Pustili smo ruku koja nas je vodila. Ali, nikada je ne zaboravljamo i uvijek se vratimo po neki savjet.

Sada smo u pozicji da mi budemo nečiji oslonac, nečiji mentor i uporište. I šta se desi? Pa, ništa.

Ova omladina ništa ne zna. Neće ništa. Lijeni su. Nemaju ambicija. Drugačije je bilo u naše vrijeme. Mi smo sve sami.

Borili se, gladovali, do posla pješačili 7 kilometara po snijegu i nosili kolegu na leđima….i ostale bajke iz oblasti samoubjeđenja.

Vrlo brzo smo zaboravili svoje profesionalne početke. Još brže smo zaboravili kako smo čvrsto držali ruku našeg oslonca. A, najbrže smo zaboravilli da smo i mi prvo učili hodati.

Sada, opijeni vlastitim uspjehom, uvjereni smo da smo od prvog dana bili baš ovakvi. Profesionalci, rutineri, vukovi…i šta sve ne.

Dakle, brzo da napravimo sučenje sa realnosti, pogledamo možda koju sliku od prije koju godinu i malo promjenimo stavove. Jer to je dobro za nas. A, i za generacije koje dolaze.

Najveći ubica ambicija jesu očekivanja. Nerealna očekivanja. Takva da stvaraju negativan pritisak i izvlače najgore iz ljudi. A, ubijaju ono najbolje.

Ako ste u prilici da educirate i profesionalno formirate mladog čovjeka bez radnog iskustva – to je sjajno! I za vas i za njega. Možda čak, malo više za vas.

Ti divni mladi ljudi, tek izašli iz škola i sa fakulteta, su nebrušeni dijamanti od kojih vi možete napraviti umjetničko djelo od neprocjenjive vrijednosti.

A, ne treba vam tako puno. Samo da se sjetite da ste i vi jednom bili tu gdje su oni sada. Gladni su novih izazova. Žele znanje. Boje se. Ali, hrabri su.

Kažu da vrijedimo onoliko koliko damo. Po toj analogiji, znamo onoliko koliko druge naučimo. Možda ima smisla, možda i ne. Znanje je blagodat, treba ga uzimati, krasti i djeliti. Obilato. Uvijek.

Najlakše je sve pustiti inerciji. Pa, ako isplivaju dobri su. Ako ne isplivaju – prvi mačići se u vodu bacaju, šalji nove!

I onda imamo kompaniju koja se pretvorila u vijeće mudraca koji su sami sebi dovoljni. Do gašenja. I kompanije i njih. Nisu oni krivi, jer „ne cvijeta cveće ni u njihovo poduzeće“. Krive su okolnosti. Ma, da.

Šta bi bilo ispravno? Ili ispravno nije prava riječ – jer to bi moralo biti prirodno i normalno. Ali, hajde da mi to ovdje zovemo „ispravno“.

Ispravno je dati priliku. Ispravno je voditi ih i usmjeravati. Ispravno je učiti ih. Formalno, neformalno, praktično.

Ispravno je ohrabrivati ih. Ispravno je ulagati u njih – vrijeme i novac (da, i novac).

Ispravno je pustiti ih da se razbiju. Da pogriješe. Da zaplaču. Da ih zaboli. Da sami poprave. Ispravno je nagraditi ih. Pohvaliti ih. Dati im više odgovornosti. Kompleksnije zadatke. Dati im vjetar u leđa. Ispravno je biti oslonac. I uporište.

U idealnim uvjetima, imamo najbolje diplomce. Glavama prolaze kroz zidove i sanjaju snove veće od svega što ste do sada vidjeli. Ako ih vodimo i učimo, imat ćemo najbolje suradnike. Najbolje članove tima, koji će vječno biti zahvalni na svemu što ste ih naučili.

Imat ćemo posvećene profesionalce, na čije uspjehe možemo biti ponosni. Imat ćemo vrhunske rezultate. Dobro nama, dobro njima, a Boga mi dobro i u „poduzeće“.

Sve suprotno od naprijed navedenog je pat pozicija u kojoj se mladi žale da „svi hoće nekoga sa iskustvom“, a stari (to bi bili mi) se žale da je omladina lijena i „neće da radi“. Vrlo umjetna tvorevina koja je unazadila mnoge.

Ako se upuštate u avanturu „kako da mali postanu veliki“, obvezno to uradite kako treba.

Nemojte praviti lošije verzije sebe, jer se bojite za svoju poziciju. Nemojte praviti od njih promašaje, kako bi opravdali sveopću famu „mladih nesposobnjakovića“.

Ako ćete tako, bolje ne radite ništa. Utopite se u prosječnosti i mahalanju na temu „kuku nama sa ovakvom omladinom“. Daleko ćete dogurati.

Ja ću zamisliti da je sada došlo do promjene mišljenja i stavova, pa možda i mislite da sam donekle u pravu. Pa, vas možda i zanima kako ja to mislim šta je „ispravno“ i kako to napraviti (a, potajno u sebi mislite kako nisam u pravu, ali hoćete da mi to i dokažete).

Puno je tu strukture, pravca, improvizacije. I puno se radi po osjećaju. Još više prema vlasitim iskustvima. Po mogućnosti, minimizirati priču „e, kako je to bilo u moj vakat“. Kad god da je taj vakat bio. Sada više nije.

Ako nešto hoćemo napraviti kako treba – moramo imati plan. Primjerice, ako od našeg omladinca želimo napraviti vrhunskog menadžera u prodaji i marketingu, onda moramo jasno isplanirati što trebamo uraditi da se to, u konačnici i dogodi.

Mi smo idealni, takav je i plan i eto ga. Super. Imamo plan.

Hajde da sada učinimo da se plan počne realizirati. Sa omladincem smo svaki dan. Svaki dan mu dajemo zadatke, a na kraju svakog dana on piše šta je uradio, šta nije, zašto nije (sram ga bilo). Dakle, izvještaj. Svi se ježe od izvještaja, a oni su tako korisni.

Ne treba čak ni pisati izvještaj na kraju svakog dana, tjedni (ali, detaljan i jasan) je sasvim dovoljan.

Ali, na kraju svakog dana vi trebate porazgovarati s njim. Iz izvještaja ćete vidjeti puno toga, te pratiti kako ide njegov razvoj. Izvještaji su posebno važni kada u procesu učenja bude u nekoj drugoj organizacijskoj cjelini. Ali, i dalje pod vašom mentorskom palicom.

Konkretni zadaci. Nema kuhanja kave, plaćanja računa, analize gdje bi se moglo na ljetovanje ili zimovanje. Koliko god da ga plaćate (a, plaćate), skup je da vam kuha kavu.

Dajite mu kokretne i raznovrsne zadatke. Na početku, sve će mu biti strašno i komplicirano, ali tu ste vi da ga naučite. Da mu malo i pomognete. Ne da se iznervirate i uradite umjesto njega. Kasnije, te početničke zadatke će obavljati s lakoćom i jedva čekati da dobije nove i kompleksnije. Ma, sam će ih tražiti.

Razgovori – stalni, konkretni, formalni, opušteni, energični. U kojima se sve kaže. Iz kojih se sve sazna. Koji su nam oruđe za dalji rad.

Možda u tim razgovorima otkrijete da je on shvatio da ovaj posao nije za njega, da bi on radije na šalter da ovjerava dokumente. Što je opet dobro, jer će vam uštedjeti vrijeme i trud. Poštedjeti vas razočarenja i opasne generalizacije (a, znam da bi jedva dočekali). I najvažnije, jedna vrata se zatvore, druga otvore – eto novog omladinca.

Struktura – napravili ste plan, držite se plana. Improvizirajte samo kada je prijeko potrebno. Ili kada korist prevazilazi rizik.

Plan vođenja kroz profesionalni razvoj, zaista mora biti struktuiran. Mora se znati kada i zašto će nešto učiti. Sve procese mora učiti od početka. Jedino tako će ih shvatiti. Tako će možda i uvidjeti njihove manjkavosti.

Ohrabrujte ga da kaže i pokaže svoju perspektivu. On je objektivan, svjež i hladne glave. Koliko god da nešto ne zna, sa ovakvim preduvjetima nešto može vidjeti bolje od vas. Ili vidjeti uopće, jer vama je pred nosom a, ne primjećujete.

Pitajte – šta želi, kako se snalazi, ima li on neki plan, šta bi on drugačije. Sve informacije koje dobijete su zlata vrijedne. Zaista jesu, koliko god kategorično to negirate.

Na kraju, ok nije sve bajno i ne mora da bude. Ja samo to, možda pretjerano romantizirala. Ponijela me pjesma. Bude tu i bit će i uspona i padova. I pobjeda i promašaja.

Ali, suština je da nam (i vama i „poduzeće“) podmlađivanje definitivno treba. Kontinuirano. Ne da se rješavamo starih, dovodimo mlade. Svi učimo jedni od drugih.

Svi trebaju dobiti fer priliku. I mi se definitivno moramo potruditi da je stvorimo.

Da pokažemo, da naučimo. Da nekoga vodimo. A, kada pusti našu ruku – da budemo ponosni. Jer smo promjenili nečiji život.

 

Izvor: Manager.ba

About Asmir Alić

Comments are closed.

Scroll To Top