Home / Vijesti / BiH / Doc. dr. Edo Omerčević, nezavisni ekonomski konsultant i direktor Centra za poslovnu afirmaciju: Priču o ekonomskom patriotizmu treba uozbiljiti
Doc. dr. Edo Omerčević, nezavisni ekonomski konsultant i direktor Centra za poslovnu afirmaciju: Priču o ekonomskom patriotizmu treba uozbiljiti

Doc. dr. Edo Omerčević, nezavisni ekonomski konsultant i direktor Centra za poslovnu afirmaciju: Priču o ekonomskom patriotizmu treba uozbiljiti

 

Umjesto da na osnovu grižnje savjesti ‘poturamo’ našim potrošačima proizvod koji ne žele, možda bi naše firme mogle angažirati stručne saradnike, razvijati marketinške kampanje, unaprijediti dizajn, kontrolu kvaliteta…

Doc. dr. Edo Omerčević je diplomirao i magistrirao ekonomiju na Međunarodnom islamskom univerzitetu u Maleziji, a iz iste oblasti doktorirao na Internacionalnom univerzitetu u Sarajevu. Duži niz godina bio je aktivan predavač u akademskom sektoru, na Međunarodnom univerzitetu u Maleziji, Američkom univerzitetu u Bosni i Hercegovini i Internacionalnom Burch univerzitetu. Praktično iskustvo je stekao u porodičnom računovodstvenom servisu HEMO, banci Kuwait Finance House (Malaysia) Berhad, a trenutno je aktivan kao nezavisni konsultant. Osim poslovne aktivnosti, direktor je i Centra za poslovnu afirmaciju gdje aktivno radi na afirmaciji tržišnih ekonomskih principa u BiH. Također je član upravnog odbora Istanbul Network for Liberty i Balkanskog centra za analizu i studije Balans. Kreator je tzv. indeksa veličine vlade, koji pruža uvid u nivo trošenja institucija vlade širom Federacije Bosne i Hercegovine. Autor je raznih istraživačkih radova a njegova područja interesa su politička i monetarna ekonomija. Vrlo su zanimljiva njegova promišljanja o bh. ekonomiji, o ekonomskom patriotizmu, o intervenciji države u privredu, subvencijama, vlasničkoj strukturi naših firmi…

“Kupuj 387 – Kupuj domaće”

Edo Omerčević problematizira ideju ekonomskog patriotizma i postavlja pitanje suštinske valjanosti kampanje “Kupujmo domaće”. O čemu se radi? Da li to znači da trebamo kupovati vodu proizvedenu u BiH, odnosno sve što nudi bh. tržište? Zbog čega bismo trebali tako postupati?

  • Pa opće ubjeđenje možda najbolje odslikava izjava organizacije “Kupuj 387 – Kupuj domaće”, koju su dali za radiosarajevo.ba 7.1.2017. a to je da “Kupovinom 387 proizvoda važno je da svi shvatimo da najviše pomažemo sami sebi. Pravimo bolju budućnost našoj djeci, pomažemo jedni drugima i jačamo našu domovinu Bosnu i Hercegovinu”. Iako je ostalo nedorečeno na koji način to utiče na bolju budućnost, razlozi su očigledni i svode se na: a) otvaranje radnih mjesta i b) povećavanje porezne osnovice za državu, kaže na početku Edo Omerčević i navodi da prvo moramo napraviti razliku između naših firmi, onih sa domaćom i onih sa inostranom vlasničkom strukturom.

Bingo i Konzum

Naglašava da nema neke razlike što se tiče realizacije već spomenuta dva cilja ekonomskog patriotizma.

  • Ako posmatarmo ova dva cilja, nema velike razlike izmedju Konzuma i Binga. I jedna i druga firma otvaraju radna mjesta i obje firme također uplaćuju porez državi. U 2016. godini Konzum je uposljavao 4.121, a Bingo 5.605 osobe. Međutim, moglo bi se i preispitati koliko se razlikuju radni uslovi u Konzumu i Bingu, tj. možda su radni uslovi u Konzumu čak i bolji nego onih u Bingu. Naime, ekonomski patriotizam može čak da ima i kontraproduktivne efekte na kvalitet radnih mjesta u BiH. Da je to itekako moguće ukazuje i činjenica da je Bingov trošak plaća u periodu od 2014-2016. iznosio 6,3, 6,9 i 7,2 posto od prihoda od prodaje, dok je za isti period Konzum isplaćivao 6,8, 7,4 i 8,0 posto, sto je rezultiralo da je prosječna mjesečna plaća u Konzumu u 2016. iznosila 1.202 KM bruto, a u Bingu 979 KM. I jedna i druga firma su uplaćivale porez državi, pa je Konzum u 2014. godini (posljednja pozitivna prije finansijskog kraha) uplatio 921 hiljadu, dok je Bingo na ime poreza uplatio 761 hiljadu KM.

U ovom slučaju i jedna i druga firma se nalaze u BiH, samo im se razlikuje vlasnička struktura, govori Edo Omerčević.

Objašnjava i kakav je slučaj sa proizvodima koji se samo uvezu u BiH, a za koje postoji domaći ekvivalent ili surogat?

Strane i domaće firme

Ovo je već malo komplikovaniji slučaj, koji se ipak detaljno obradio u ekonomskoj teoriji. Ukratko, činjenica je da moramo biti svjesni da se i naša ekonomija mora prilagoditi globalnim tokovima i da moramo naći svoje mjesto, ne očekujući da se svijet prilagođava nama. Pa ako smo jednostavno nekonkurentni u određenim privrednim granama, možda je pametnije da se orijentišemo na one u kojima jesmo čime bi došlo do povećanog izvoza, a usporedo s tim i većeg uvoza. To može biti i slučaj sa vodom, resursom koji se toliko spominje u našim medijima, kao da je on ključ uspjeha ove države. Da, zvuči pomalo smiješno da uvozimo vodu iako je imamo na sve strane, ali na tržištu nije bitan samo proizvod. Bitan je i marketing, dizajn, distribucija i mnogi drugi faktori. Umjesto da na osnovu grižnje savjesti ‘poturamo’ našim potrošačima proizvod koji ne žele, možda bi naše firme mogle angažirati stručne saradnike, razvijati marketinške kampanje, unaprijediti dizajn, kontrolu kvaliteta itd.. Sam resurs nije dovoljan, umijeće na koji način da se iskoristi je puno bitnije. Treba naglastiti da ni situacija sa vodom nije toliko strašna. Poslovni dnevnik je objavio da bh. proizvođači vode: Sarajevski kiseljak, Vitinka i Tešanjske vode, drže čak 70 posto bh. tržišta, navodi Edo Omerčević.

Dovodi u pitanje i argument da strane firme izvlače svoj profit iz BiH, čime naravno slabe domaću, a jačaju stranu ekonomiju, a da kupovinom u domaćoj firmi, kapital ostaje sačuvan u BiH.

Borba protiv korupcije naš prioritet

Kako kaže Omerčević,  prvo se treba pitati šta se ustvari dešava sa tim kapitalom koji ostaje u državi? Da li se koristi za izgradnju novih firmi, proširenje kapaciteta? Da li se njime finansiraju društveno-korisne aktivnosti?

  • Krenut ću sa drustveno-korisnim aktivnostima. Ako sagledamo koje su sve organizacije i udruženja aktivna, a koja rade na promovisanju društvno-korisnih promjena i reformi, te ko ih finansira, vidjet ćemo da se slabo pojavljuju domaći izvori finansiranja. Dakle, SVE organizacije koje su značajnije aktivne u javnosti i koje provode istraživanja, analize i političke prijedloge su finansirane iz INOSTRANIH izvora. CCI kao jedna od najaktivnijih organizacija u BiH, sa Adisom Arapovićem, možda najpoznatijom i najglasnijom ličnosti civilnog sektora u BiH, nema NI JEDNOG domaćeg finansijera za svoje aktivnosti, dok lista inostranih donatora broji oko 50 različitih institucija i organizacija. Možda će neko reći da je CCI igrač za strane interese, ali problem je što se i u drugim organizacijama slabo mogu naći domaći finansijeri. Koju organizaciju finansira HIFA? Koju AS Jelah? Koju finansira Bingo? Kakvo društvno uređenje BiH oni zagovaraju i promoviraju? Kakvu budućnost ove države i ovog društva oni podržavaju? Trenutno, čisto provokacije radi, više nam se isplati kupovati strane proizvode, kojima jačamo budžete drugih država, zato što time jačamo i donacije koje dobijaju naša domaća udruženja i centri a koji rade na reformi javne uprave, ukidanju korupcije i mnogo drugih društveno-korisnih aktivnosti. Ovo nam je dugoročno isplativije jer je borba protiv korupcije naš prioritet, tvrdi Edo Omerčević.

Ekonomski kanibalizam

Kada je riječ i otvaranju novih firmi, po njemu, teško je bez detaljne analize strukture vlasništva ispitati šta se s njim dešava.

-Jasno je da je potrebno da se kapital koji ostavruju domaće kompanije koristi za širenje poslovne aktivnosti kako bi bio od koristi bh. društvu. Međutim, i tu ima ono ‘ali’. Ukoliko velika domaća firma svojim akumuliranom kapitalom uloži u sektore u kojima ima profita, a koji su bili pokriveni firmama u vlasništvu drugih pojedinaca, onda ustvari dolazi do ekonomskog kanibalizma, tj. samo se vrši transformacija vlasničke strukture na način da prethodni vlasnici ostaju bez svojih firmi i postaju dio radničke klase. I šta smo time dobili? Pa ono loše što se pripisuje kapitalističkim ekonomijama: koncentraciju bogatstva, kontrole nad resursima, a sutra i političke kontrole.

Dakle, jednostavno rečeno, kupovinom proizvoda neke velike domaće firme, moglo bi se desiti da trenutni vlasnici manjih preduzeća finansiraju svog konkurenta koji će ih sutra izbaciti sa tržišta i vratiti ih opet u radničku klasu.

Ko su vlasnici naših velikih firmi?

Da bi se ovaj korak izbjegao, vlasnici naših velikih firmi ne bi trebali uništavati manju konkurenciju, nego se sa njima udruživati, njihova preduzeća otkupljivati, a mogu im postati i izvori povoljnog finansiranja za proširenje kapaciteta. Time vlasnici manjih preduzeća ili ostaju biti suvlasnici u sada većem preduzeću, ili dobijaju kapital na raspolaganje kojim mogu pokrenuti neki drugi biznis, ili samo jačati i širiti svoj egzistirajući biznis, kazuje direktor Centra za poslovnu afirmaciju.

Ističe i činjenicu da su sve naše velike privatne firme u vlasništvu veoma malog broja ljudi. Tako Bingo je vlasništvo jednog lica. AS Jelah, Hifa, Prevent su u porodicnom vlasništvu.

Lijepo za uši, ništa za u džep

  • Iskreno, nema prosječan građanin ništa posebno od tih firmi, osim onih koji su tu uposleni. Njihov profit ostaje njima. Ne radi se o državnim firmama, tako da veći profit ne znači i veća primanja za “društvo”. Vijest da je porodica Ahmetlić (HIFA) kupila njemačku LB Profile, ili da je grupacija “Prevent” vlasnika Nijaza Hastora preuzela njemačku firmu ALNO AG su prijatne za naše uši, ali konrektno ne utiču previše na naš ‘džep’. Razlika između takvih vijesti i, recimo, iste vijesti u slučaju jedne grupacije Daimler je u tome što je vlasništvo Daimlera, putem dionica, ditribuirano među njemačkom populacijom, dok u slučaju Preventa, HIFE i bh. populacije to nije slučaj. Tako da uspjeh Daimlera ima pozitivan uticaj i na veliki broj Nijemaca koji su dioničari u Daimleru. Amerikanci se mogu radovati jednom Bill Gates-u, Mark Zuckerbergu i već pokojnom Steve Jobs-u zato što su oni kreirali preduzeća koja su onda ‘prepustili’ čitavom društvu putem emisije dionica. Amerikanci su mogli postati suvlasnici tih preduzeca i svaki napredak tih ekonomskih i privrednih giganata ujedno znači i napredovanje ‘džepa’ velikog broja ljudi u američkom društvu. To što AS Jelah napreduje ne znaci ništa posebno, osim što se, eto, otvaraju radna mjesta na kojima se daju male plate, a, s druge strane, konstantno se povećava ta strašna razlika između siromašnih i bogatih. Akta.ba je 4.6.2016. objavila članak sa naslovom “Desetorica najbogatijih privrednika iz BiH ‘teški’ skoro četiri milijarde KM“. S obzirom kakva je i koliko je ogromna kod nas razlika između bogatih i siromašnih, mi skoro da se možemo smijati razlici između bogatih i siromašnih Americi i Evropi.

Malo više gledati i interes potrošača

Omerčević se osvrće i na pitanje da li treba tražiti intervenciju države da na silu izvrši emisiju dionica naših velikih privatnih preduzeća? Da li da se  uvede progresivno oporezivanje, da im oduzme njihovo bogatstvo?

  • Ni slučajno. I ja sam za to da se kupuju domaći proizvodi, ali moramo malo ublažiti i uozbiljiti priču oko ekonomskog patriotizma. Moramo malo više gledati i interes potrošača, a ne samo proizvođača. A još više umanjiti priču o potrebi da moramo gurati i podržavati naše poduzetnike subvencijama. Npr., programi subencioniranih radnih mjesta samo povećavaju profite firmi, a na račun općeg građanstva. Isti slucaj je i sa subvencioniranim kreditima, ili bilo kojim drugim oblicima ‘podsticanja’ ekonomije. Kada općine subvencioniraju kredite BBI banke (trenutno općine Stari i Novi Grad Sarajevo, ali i KS), to znači da se povećava profit korisnicima tih kredita, tj. vlasnicima preduzeća, a tu subvecniju plaćaju građani, odnosno radnička klasa. Zauzvrat ne dobijaju ni bolje plaće, ni bolje radne uslove, a ni suvlasništvo u preduzecima. Jedino što im se nudi je nada da će se tim subvencijama povećati broj radnih mjesta, što je također upitno. U najmanju ruku, za nastavak tih subvencija bismo trebali zahtijevati da država kroz svoje investicione fondove dobije suvlasništvo u preduzećima koji se koriste subevncijama, a država kasnije može prodati taj svoj udio.

Emisija dionica i ukidanje subvencija

  • Za kraj, da ne bude samo da kritikujem. Šta se može uraditi?
Prvo, moramo biti svjesni da trenutni programi podsticaja ekonomske aktivnosti rezultiraju samo jednim ishodom: privatizacija profita, a socijalizacija troška, tj. bogaćenje manjine na račun većine. Drugo, naši poduzetnici trenutno rade samo za svoj interes. Prvi problem se treba riješiti na taj način što bi bh. društvo trebalo da minimizira, ako ne i eliminira, bilo kakav oblik subvencioniranja ekonomskih aktivnosti. Umjesto toga, treba da se radi na poboljšavanju poslovnog okruženja, smanjivanju poreza i ostalih troškova koji mogu ugroziti profitabilnost privrednih subjekata. Drugo, od naših poduzetnika moramo očekivati da na našu ekonomsku lojalnost uzvrate (ili da je unaprijede) na sljedeće načine: a)djelimičnom prodajom svog vlasništva bh. građanima putem emisije dionica i b) puno većim društveno-korisnim angažmanom.

Koje bi bile koristi od implementacije ovih koraka?

  • Ukidanjem subvencioniranja, ukinulo bi se sistematsko prenošenje bogatstva iz ruku većine u ruke manjine. Također bi se eliminirao jedan od izvora korupcije i manipulacije i umanjila politička moć stranaka, koje odlučuju o davanju subvencija. Drugim korakom, ekonomski patriotizam ne bi bio na bazi emocija izgrađenih na nacionalnoj osnovi (nacionalizma imamo i previše na ovim prostorima), nego na realnim ekonomskim interesima. Zamislite samo da 100.000 građana ima po koju dionicu Binga, Hife, AS Jelaha. Pa gdje bi išli kupovati svoje namirnice? Gdje bi točili svoje gorivo?

Da li to znači da bi trenutni vlasnici izgubili nešto?

  • Ne bi ništa, nego bi transformisali svoj kapital iz nelikvidnog u likvidni oblik, a također bi emisijom dionica u kratkom periodu umnogostručili svoj lični kapital u iznosu sadašnje vrijednosti svih budućih novčanih tokova preduzeća. Sa tom novostečenom likvidnošću i količinom kapitala bi onda trebali pokretati nove poslovne poduhvate, a egzistirajuće prepustiti profesionalnim menadžerima.

Uspješni poslovni ljudi moraju postati nosioci društvenih promjena i reformi

  • Također je bitno da ‘naši giganti’ preuzmu i ulogu u društvu koja je neminovno vezana za taj status. Naši uspješni poslovni ljudi moraju postati nosioci društvenih promjena i reformi. Oni moraju finansirati analize, istraživanja, podržavati reforme, jednostavno moraju raditi ono što im njihov kapital omogućava, a to je da usmjeravaju ovo društvo u bolju budućnost.

Ukratko, na ovaj način bi kreirali jednu ekonomiju koja bi omogućavala privatnim pojedincima da rade, zarade, a i obogate, a da u tom procesu učestvuje cijelo društvo. Također bi mogli raditi i na kreiranju jednog drustva koje bi postalo atraktivno za sve njene građane. Ekonomski patriotizam se u takvom scenariju ne bi bazirao na praznoj nacionalističkoj priči, nego na konkretnim ekonomskim interesima, i onda bi parola koju promovira organizacija “Kupuj 387” zaista imala smisla, kaže na kraju dr.sc. Edo Omerčević.

 

About Fahrudin Sinanović

Comments are closed.

Scroll To Top